19. 3. 2010.

Trunka ljudskosti

Nekada ushiceni i razdragani prevazilazimo sve probleme i nedace sa kojima se susrecemo, nekada bauljamo kao u bunilu i prolazimo dalje posrcuci i diuci se ili se prosto samo odbijamo od brda problema i postepeno napredujemo ka izlazu sa ovoga sveta. Naravno, toga nismo svesni jer da jesmo sve ono što problemom smatramo nestalo bi istog trena.

Bivamo povredjeni licno, medjutim ponekad jos vise zaboli kada primetimo da su povredjeni oni oko nas. Svesni smo mi svojih mana, dobro su nam poznate, i itekako znamo da nismo savrseni, jer smo mnogo puta platili cenu svojih zabluda.

Tesko je navesti teze trenutke u zivotu od onih u kojima se razocaravamo u ljude. U tim trenucima svet se rusi, osećamo se povredjeno, izdano, osramoceno. Tuga, bol, razocarenje... praznina, cini se da traju beskonacno, ali ipak se dizemo. U pocetku sami sebi jasno i izricito kazemo to se meni vise neće dogoditi! Pokušavamo izvući pouku, zalečiti rane, ali i zaboraviti. Izgleda da uspevamo samo u posljednjem. Jer kako bi drugacije objasnili cinjenicu da i nakon svega opet verujemo u ljude? Opet, i opet, i uvek iznova verujemo.

Razocaravamo i povredjujemo ali i bivamo razocarani i povredjeni.

Izgleda da u dubini duse znamo da smo okrenuti jedni prema drugima, i da samo ako smo zajedno sa drugima nase postojanje i delovanje ima smisla. Svesni smo ocigledno i surovosti sveta u kome zivimo, pa cinjenicu da vredjamo druge pravdamo svescu da i sami bivamo povredjeni.

Po nekad se cini da sopstveni zivot provodimo kreirajuci prepreke za druge i preskacuci prepreke koje su za nas kreirali. Cinjenica da smo u 21. veku do te mere ubrzali sopstveni zivot da imamo osecaj da vreme leti je jos vise istakla apsurd da se u jednom trenu divimo ili ponosimo nekom osobom, a vec u sledecem smo duboko povredjeni od iste ili razocarani. Ostaje pitanje koliko puta moramo biti povredjeni i razocarani da bi promenili sebe i prestali da to isto cinimo drugima? Ili cemo i dalje besomučno i bezuspesno pokusavati da menjamo druge.

Da li je moguce da cemo pre svi pojedinacno izgubiti veru u ljude, nego sto cemo pokusati promeniti sebe? Ukoliko do toga zaista ddje, i izgubimo veru jedni u druge to mzžda nece biti kraj za covecanstvo ali za onu preostalu trunku ljudskosti, nazalost hoce.

1. 3. 2010.

sve natopljeno emocijama - nema drame, bas je nekako zen..

Duboko verujem da samo jednom u svom zivotu nadjes ljude koji su u stanju da celi tvoj svet okrenu naopacke. Reci ces im stvari koje nikad nisi podelila ni sa jednom dusom i oni ce upiti sve sto kazes i zapravo pozeleti da cuju jos toga. Delicete nade u buducnost, snove koji se nikad nece ostvariti, ciljeve koji se nikad nisu ostvarili i brojna razocarenja kojima ce vas zivot pocastiti. Ne mozes izdrzati da im ne kazes kad ti se nesto divno desi, jer znas da ce s tobom podeliti tvoje uzbudjenje. Nije ih sramota da placu s tobom kada si povredjen aili da se smeju s tobom kada pravis budalu od sebe. Oni nikad ne povrede tvoja osecanja niti se zbog njih osecas manje vrednim, vec te podizu i pokazuju ti stvari o tebi koje te cine posebnim pa cak i lepim. Kada su oni u blizini nema nikad pritiska, zavisti ili takmicenja, vec samo tiha smirenost. Mozes biti ono sto jesi i ne brinuti o tome sta ce oni misliti o tebi jer te vole zbog onoga sto jesi. Stvari koje izgledaju beznacajno vecini ljudi kao sto je porukica, pesma ili setnja postaju neprocenjivo bogatstvo koje se cuvaju u srcima na sigurnom do kraja veka. 

 Sve ovo samo zbog njih dve-Vera Radovanovic i Galja Kostantinovic